Jugoslaven(i)

 

 (Napomena: ovaj tekst mi se vrti u glavi već mjesecima, ali nikako da prionem na pisanje. A sad je voda već došla do grla jer mi je jedan od ciljeva bio da bude gotov prije popisa stanovništva koji je upravo danas počeo u Hrvatskoj. Kao rezultat toga, tekst je pomalo kockast i nedovršen tako da će se budućih dana još malo dorađivati. Ili neće. Na pitanja i potpitanja ću rado odgovoriti pa slobodno ostavite ponešto u komentarima.)

Kad čovjek dulje vrijeme osjeća iskonski konflikt sa svojom okolinom, kad ga dugo prati osjećaj nepripadanja i, generalno, neugode na više razina zbog svega što se oko njega događa, i kad pokušaji rješavanja tog konflikta ne samo da su neuspješni, nego još i rađaju novi konflikt, novu frustraciju, novi osjećaj da nešto negdje nije u redu, onda je problem negdje duboko, u korijenu. Ne samo u stavovima, u različitim idejama i željama, nego u onom osnovnom, u definicijama, postavkama, aksiomima.

Problem je, najvjerojatnije, u identitetu.

A svi mi liberalni voljeli bismo misliti da smo iznad nekog kolektivnog identiteta, pripadnosti plemenu (ili plemenima), da smo individualci, ali na kraju, prije ili kasnije, shvatiš da si, mimo svoje volje, ipak nekakva društvenopolitička životinja i da čisti, stopostotni individualizam ipak graniči s patologijom. Jednostavno, bez društva si nitko, bez društva si ništa, kupuješ, prodaješ, oduzimaš i dodaješ.

A ako ti sve u tvojoj glavi, utrobi i svim žlijezdama govori da je društvo u kurcu, onda to, ipak, najvjerojatnije znači da se identificiraš s pogrešnim društvom.

I tako, nakon desetljeća (množina) unutarnje-vanjskog konflikta, upalila mi se lampica. Sve sjeda na svoje mjesto, konflikt se razrješuje, unutarnja napetost prestaje, ako jednostavno prihvatim činjenicu da moj primarni nacionalni identitet nije Hrvat, nego Jugoslaven.

Neću sad ovdje objašnjavati detalje tog konflikta. Ili ga osjećate ili ga ne osjećate. Ali ću, nadam se, detaljno i cjelokupno, objasniti što to danas i ovdje znači "biti Jugoslaven".

Naravno, neki će odmah graknuti: "Jugoslaven" nije nacija. Ne da mi se prepucavati, objašnjavati ni definirati, uostalom, Balkan je prepun imperijalističkih i velikoNekakvih ambicija koji nekome oduzimaju pravo na nacionalnost i etnicitet: Hrvati Bošnjacima, Bugari Makedoncima, Srbi više-manje svima, pa, eto, možemo ovo proglasiti i dodatnim kriterijem (osim onih koje možete lijepo proučiti na Wikipediji: link1 link2): ako ima netko tko te pokušava uvjeriti da tvoja nacionalnost ne postoji, upravo si se kvalificirao za pripadnost.

No, da vidimo što ovo sve skupa zapravo znači i da utvrdimo tko se, zapravo, može smatrati Jugoslavenom.

Prije svega, da razjasnimo jednu stvar: ovo nije stvar svjesne odluke. Ja nisam "odlučio" biti Jugoslaven. Jednostavno, nacija/etnicitet označava, prije svega, kulturno-rodnu skupinu kojoj ili pripadaš ili ne pripadaš. Možda se čovjek može svjesno i namjerno prenamijeniti iz Bušmana u Šveđanina, ali ovdje to nije slučaj. Nisam ja ništa odlučio ni definirao. Jednostavno sam zaključio i otkrio. 

Ako baš hoćete, doživio sam nacionalno buđenje.

I, kao što rekoh, stvari su jednostavno sjele na svoje mjesto.

Pitanje kriterija

No, da vidimo tko je zapravo još Jugoslaven i imaju li i čitatelji ovih redaka elemenata za, u popisu koji se upravo održava, izjasniti kao Jugoslaveni.

Pitanje prvo: osjećate li potpuno jednaku ili manju bliskost prema, recimo, Srbinu u odnosu na ono što osjećate prema, recimo, Austrijancu? Ako je odgovor "ne", možete reći da je pitanje "biased", da sam uzeo namješteni primjer jer, eto, Srbi govore istim jezikom kao Hrvati, dok vam za Austrijanca ipak treba ili prevoditelj ili tečaj stranog jezika. No, uzmimo onda drugi primjer: je li vam Makedonac jednako blizak kao, recimo, Bugarin, Čeh ili Ukrajinac? Da, da, sad smo već prešli na malo preciznije ispitivanje i zato dobro razmislite. Nalazite se u dalekom svijetu, recimo, u Parizu ili Stockholmu, i naletite na dva čovjeka koja ne poznajete. Kad shvatite da je jedan Makedonac, a drugi Čeh, prije nego što doznate išta drugo i o kojem od njih, dakle govorimo o defaultu, koga ćete prvog pozdraviti i kojem ćete značajno kimnuti i nasmiješiti se govori gdje točno leži vaša pripadnost.

Pitanje drugo. Pogledajte ovu kartu.

 

Pitanje glasi: kad pogledate na "svoju" lokaciju, koji obris vidite? Primjećujete li odmah, instant, Šest Republika, taj izduženi revolveroidni oblik u smjeru sjeverozapad-jugoistok, s mađarskom udubinom na sjeveru, udarnom iglom kod Đerdapa i drškom na jugu, ili vam se oko odmah blokira na samo jednoj republici, onoj vašoj?

Ako i nakon 30 godina nacionalnog treninga i uvjetovanja i dalje vidite granice SFRJ u njenim nekad neprikosnovenim i međunarodno priznatim granicama, imam nešto važno da vam kažem. A znate i što.

Ako je odgovor na ova dva pitanja izričito negativan, onda okej, nacionalna pripadnost je relativno slična vjerskoj i nema se tu nekome nešto naturati. Ali ako niste sigurni, a ovo sve skupa je u vama probudilo crva sumnje, onda je vrijeme da malo razmislite o svemiru, životu i svemu ostalom.

Pitanje države

Pa ako smo Jugoslaveni (a vjerojatno nisam jedini), ima li se smisla organizirati ili zalagati, ili bar željeti obnovu ili neki novi nastanak države koja bi se zvala Jugoslavija, u njenim starim granicama?

Najjednostavniji odgovor je: ne. Jugoslavija je nastala u specifičnim povijesnim okolnostima kad je za njom postojala potreba i narodi (odnosno, u prvom pokušaju, vladajuće klase) koji su je stvorili su imali interesa za to. 

Danas ta prijeka potreba više ne postoji. Da, bilo bi lijepo, bilo bi zgodno, ali države ne održava lirika i lijepe pjesme i plesovi, nego, ipak, na kraju, interes.

Također, nacionalne države - pa makar ta nacija bili Jugoslaveni - nisu nešto što bi nas trebalo zanimati u 21. stoljeću. To što svi (ili gotovo svi) imaju svoje nacionalne države nas i ne treba previše impresionirati. 

Uostalom, vidjeli smo što su napravili s njima kad su ih dobili. 

Umjesto nacionalne, država 21. stoljeća treba biti servis svojih građana bez obzira na nacionalnu pripadnost, a nije za pretpostaviti da bi eventualna Nova Jugoslavija išta bolje tome poslužila nego što danas služe Republike - na kraju krajeva, sve bi činili opet isti ljudi - tako da se generalno i ne isplati uopće razmišljati o jednom takvom političkom projektu kojeg ne želi dobar dio populacije. Uostalom, neriješena nacionalna pitanja samo bi opet sve skupa rastrgala, a ako se ta nacionalna pitanja jednom riješe, onda će opet biti svejedno kako se zove glavna administrativna jedinica u kojoj živimo i gdje je točno glavni grad. Na kraju krajeva, dvije od Šest Republika I Dvije Pokrajine sada su već u Evropskoj Uniji, a ostali će se vjerojatno pridružiti prije ili kasnije.

Također, treba imati na umu da jedan aspekt Jugoslavije zapravo nikad nije nestao, a to je kulturna povezanost ljudi koji su je činili (ili bar onih za koje se može reći da imaju neku kulturu). Jugoslavenski orijentirani Hrvat će sigurno imati prijatelje i u Beogradu i u Sarajevu i ostalim mjestima i neće mu biti problem posjećivati ih; granice više ili manje, još jednom, nije problem u administraciji i o tome gdje se nalazi centar vlasti, nego u tome tko i kako tu vlast obnaša. Jer, budimo iskreni, ni "stari orkestar" (da citiram Balaševića) se u posljednjih nekoliko godina postojanja u svemu tome nije previše proslavio.

Pitanje nacije

I dobro, ako ponovno stvaranje neke zajedničke države nije cilj, u čemu se onda ogleda to Jugoslavenstvo? Nije li cijela poanta nacije da živi na jednom teritoriju i u jednoj administrativnoj jedinici, ima jedinstvene zakone, da njeni pripadnici osjećaju zajedništvo i tako dalje? 

Opet: ne u potpunosti. U svijetu postoje nacionalne manjine, pa i u današnjim državama postoje nacionalne manjine (a i u SFRJ su postojale nacionalne manjine) pa sve skupa može i dalje funkcionirati. "Naši narodi (i narodnosti)" danas nisu fizički ugroženi od nekog vanjskog osvajača da bi im bila potrebna zajednička zaštita. Umjesto toga, najviše su ugroženi od samih sebe, svojih loših odluka, svojih primitivnih sugrađana koji na vlast dovode lopove i manijake. I opet, glavni problem je što prevladavajuća većina građana koji bi trebali činiti neku novu Jugoslaviju, tu Jugoslaviju - ne želi. AKO bi se dogodilo čudo, ako bi se otvorila nebesa i s njih sišao Drug Stari i objavio Radosnu Vijest te se narodi obradovali, pokajali i tako to, onda bi to donekle i imalo smisla. Međutim, budimo realni, u dogledno vrijeme ništa od toga.

A ako govorimo o nekom zajedničkom udružuvanju kako bi se lakše "oduprli Velikima", nije problem u snazi, problem je u pronalaženju kičme koju smo svi skupa izgubili. A ako bismo pronašli kičmu i rekli "ne" tamo gdje i onom kome treba reći "ne", veća zajednička država bi možda malo i pomogla, ali i nije toliko nužna. Uostalom, neki sporazum o zajedničkom nastupanju - recimo potpuno paušalno i apstraktno - bi sasvim fino riješio stvar.

No, koliko onda ima smisla proglašavati se pripadnikom naroda bez države, padati s konja na magarca, definirati se nacionalnom manjinom, kad sasvim fino možeš reći da si Hrvat u Hrvatskoj ili Srbin u Srbiji? Pa, jednostavno: najvažniji mir je mir u tvojoj glavi, a ako si bar donekle liberal individualac, onda sve to skupa i nije toliko presudno. Na kraju krajeva, nisu Jugoslaveni danas jedini narod bez države. Tu su Kurdi, Laponci, za sada Škoti i Velšani, a uostalom, kao narod na kojemu je neopravdana stigma i prema kojemu vladaju predrasude i generalno negativne emocije, kao Jugoslaven, govno na cesti, čovjek kojem su oduzeli državu koja se više nikad neće vratiti, bogami, po svemu ovom narod koji mi je najbliži na kraju ispadaju Romi.

Još jedno pitanje koje se može postaviti je: znači li to da ja nisam Hrvat? Na kraju krajeva, rođen sam kao Hrvat, odrastao u Hrvatskoj i definitivno se po kulturnom odrastanju razlikujem od nekoga tko je rođen kao Srbin i odrastao je u Nišu ili Novom Sadu. 

Odgovor je banalan. Da, Hrvati se razlikuju od Srba, Bošnjaka i Crnogoraca jednako kao što se Slavonci razlikuju od Dalmatinaca i Zagoraca i Bosanci od Hercegovaca. Ako je netko Osječanin i Slavonac, to ne znači da nije i Hrvat. Nijedan čovjek nema samo jedan identitet, samo je pitanje koji od njih ga određuje kao primaran. Pa, eto, ja sam zaključio na kojoj razini se događa moje identificiranje: to što sam Hrvat ne znači da nisam primarno (i) Jugoslaven. I kao što volim Azru, isto tako (još i više) volim Zabranjeno Pušenje, a o Balaševiću da i ne govorim. To što si čovjek postavi jedan okvir, jednu granicu, to ne znači da je to i jedina granica i jedini okvir.

Pitanje deklariranja

I, za kraj, umjesto zaključka, gore sam napisao da sam htio da ovaj tekst izađe prije popisa stanovništva, evo, sada najavljujem da ću se izjasniti kao Jugoslaven. Nemam pojma hoće li biti još takvih, ako bude, super, baš me zanima koliko će nas biti.